Stoji Kalnik, gradina tvrda, Kao što ljuti vepar stoji, Ništ se ne boji Pa si misli : "Neka! Neka! Oštri moj zub te čeka.“ ...pisao je sredinom 19. stoljeća August Šenoa u svojoj povjestici "Šljivari". Stari rimski put iznad sela Kalnika presjeca greben Kalnika na dva dijela s vrhovima Vuklec (572) i Vranilac (643). Na krševitom brdu Vuklecu iznad kapelica sv. Kataline izgrađena je tvrđava Kalnik. Stari grad Kalnik prvi put se spominje 5. lipnja 1243. godine u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV, kao "castrum nostrum Kemluk", kao važno uporište u borbi protiv tatarske najezde iz 1241/42.g. Postoji mogućnost da je postojao još i za vrijeme Rimljana, jer je stari rimski put iz Glogovnice do Varaždinskih Toplica vodio ispod stijene na kojoj je sagrađena tvrđava Kalnik. Nakon što su Tatari osvojili Ugarsku i dio Hrvatske, pod Kalnikom su doživjeli prvi poraz, tako Kukuljević piše: "Kod Kalnika primili su Tatari prvi neugodni pozdrav od Hrvata na hrvatskoj zemlji" Poznat je po Beli IV i kalničkim seljacima koji su iz sela Kalnički Potok za vrijeme opsade tatara , noću donosili šljive i omogućili braniocima povrat snage i preživljavanje te odoljevanje opsadi i zauzimanju grada. Tatari vidjevši da njihov plan izgladnjivanja neće uspjeti napustili su opsadu. Bela IV je kalničke seljake u znak zahvalnosti proglasio plemenitašima. Križevački purgeri postali su ljubomorni na kalničke plemiće te su ih počeli nazivati šljivarima. Iako je ovo dio legende kalnički seljaci zaista su dobili plemićke povlastice kao što su posjedi te oslobođenja od feudalnih daća (tlake, devetine, zalaznine, crkvene desetine) što im je pružalo daleko veću sigurnost nego što su je imali seljaci-kmetovi. Ipak još od svojeg nastanka utvrda je središte gospoštije (feudalnog posjeda) i upravne župe Veliki Kalnik. Nakon Bele IV Veliki Kalnik promjenio je mnoge vlasnike. Slavonski ban Roland dobio je Veliki Kalnik od kralja Stjepana V. 1270.g., a nešto kasnije njime gospodari plemić Gardun. Početkom XIV.st. utvrad postaje vlasništvo zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića, a oko 1400. njome je zavladao Žigmund Luksemburški, poznat po održavanju "Krvavog sabora" u Križevcima. Upravu nad Velikim Kalnikom Žigmund je ubrzo prepustio svojoj ženi, Barbari Celjskoj, no nakon što ju je otjerao zbog nevjere, Žigmund Veliki Kalnik 1429.g. prodaje zagrebačkom biskupu Ivanu Albenu. Nakon njegove smrti 1433. vlasnikom Velikog Kalnika postaje zagrebačka biskupija, a u njeno ime utvrdom i posjedom upravlja ban Ivan Talovac. Tri godine kasnije, 1436. Žigmund otima Veliki Kalnik zagrebačkoj biskupiji i daje ga bosanskom kralju Tvrtku Kotoromaniću koji vjerojatno nikada nije ni preuzeo Veliki Kalnik. Novi ugarsko-hrvatski kralj Albert Habsburgovac 1438 godine Veliki Kalnik daje srpskom despotu Vuku Brankviću. Nakon Brankovićeve smrti posjed je nasljedila njegova kći Katarina, udana za grofa Ulrika Celjskog, koja je 1461. .g. Veliki Kalnik prodala slavonskom banu, Čehu pp porijeklu , Ivanu Talovcu. Nešto kasnije, 1465., novi gospodar Velikog Kalnika postaju slavni ugarsko - hrvatski kralj Matija Korvin, koji je 1470. utvrdu darovao svom pristaši Vladislavu Kosači, a deset godina kasnije za 4000 dukata iznajmio Ladislavu od Egervara. Nakon svoje smrti Matija Korvin je Veliki Kalnik ostavio svom sinu Ivanu Korvinu. Burna povijest velikokalničke utvrde nastavlja se i dalje. Krajem XV stoljeća ona postaje vlasništvo obitelji Alapić, čiji su mnogobrojni članovi vladali njome sve do početka XVII stoljeća, kada se kao njeni vlasnici spominju braća Toma i Petar Erdody te Franjo Orehovački čiji je potomak Vladislav Orehovački sredinom XVII st. ispod utvrde Veliki Kalnik podigao novu utvrdu, koja danas više ne postoji. Već sredinom XVII st. utvrda Veliki Kalnik polako biva napuštena i počinje propadati, a kasnije vlasnici posjeda (Patačići, Sermagi, Fodrovczy, Ožegovići) upravljaju svojim posjedom boraveći u nekim drugim dvorcima.