uredi članak
obriši članak
Svijet gljiva
 
Neke gljive prkose vručini
 
 

09.08.2007

 Link uz članak - fotografije gljiva.

Ovogodišnje nezapamćeno dugo razdoblje izuzetno visokih temperatura, dodatno otežano znatno manjom ukupnom količinom oborina, obeshrabrili su i najupornije varaždinske gljivare. Ipak, uvijek treba računati i sa iznenađenjima, a osobito kada su u pitanju gljive o kojima još uvijek premalo znamo.

                        Iako zvuči gotovo nevjerojatno ovih su se vrelih dana u nizinskim šumama, uz stare i polu trule panjeve, pojavili brojni mladi busenovi gljiva grmača ( Armillariela tabescens ), jedne od naših najpoznatijih jestivih panjevčica. Njoj su donekle slične također jestive puza ( Armillariela mellea ) i prava panjevčica ( Kuehneromyces mutabilis ), a što je najvažnije ne postoji mogućnost zamjene sa nevaljalim ili otrovnim vrstama. Kod svih navedenih gljiva za jelo se koriste samo klobuci jer su im stručci tvrdi i vrlo žilavi, a mogu se pirjati, kiseliti ili pripremiti kao gulaš.

                        S obzirom da je raspucana krumpirača ( Scleroderma citrinum ) izuzetno otporna na ekstremne vremenske uvijete, tako da je i ovih vrelih dana možemo naći u većim količinama, na njoj su već krajem srpnja niknuli prvi primjerci vrganja nametnika ( Xerocomus parasiticus ). Njega ne bismo trebali dirati jer je vrlo rijedak, a zbog siječe šuma prijeti mu i skoro izumiranje. U Varaždinskoj županiji do sada su zabilježena samo tri njegova staništa. Zbog toga je teško objasniti činjenicu da vrganj nametnika nije naveden u Crvenoj listi gljiva Republike Hrvatske, a niti u Pravilniku o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim, tim više što u svijetu postoji još samo jedna njemu slična nametnička vrsta iz velike grupe vrganjevki.

                        Šumarci oko Varaždina, posljednjih godina sve poznatiji po bogatstvu svoje flore i mikoflore, prirodoslovcima često prirede poneko novo iznenađenje. Stoga nije čudno da su im privlačni čak i u ove ljetne dane kada zbog vrućine i rojeva neugodnih insekata malo tko u njih zalazi.

                        Tako su nam šume uz rijeku Plitvicu zadnjih dana lipnja podarile prve ovogodišnje primjerke velike polipovke ( Clathrus archeri ). Iznenađenje je tim veće što se ova po izgledu nevjerojatno lijepa, ali zbog neugodnog mirisa nepodnošljiva gljiva kod nas obično pojavljuje tek sredinom rujna. Velika polipovka potječe iz Australije, a u Europu je prenesena za vrijeme Prvog svjetskog rata. Česta je na području Francuske, gdje je prvi put opažena već 1914. godine, Njemačke, Švicarske, Austrije, Češke i Poljske, dok je u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni mnogo rjeđa.

                        Mlado plodno tijelo velike polipovke zatvoreno je u sivo bijelu kuglastu ovojnicu, sličnu jajetu, iz čijeg vrha izrastu dijelovi plodišta nalik krakovima polipa koji su s vanjske strane ružičasti, a s unutarnje jarkocrvene boje. Susjedni krakovi su u početku na vrhu spojeni ali se kasnije razdvoje dajući gljivi izgled morske zvijezde.

                        Zajedno sa običnim strškom ( Phalus impudicus ) i pasjim strškom ( Mutinus caninus ) veliku polipovku ubrajamo u grupu gljiva poznatu pod skupnim imenom vražja jaja. Naime, za sve njih je karakteristično da su u prvom stadiju razvoja potpuno obavijene kožastom ovojnicom koja puca u trenutku sazrijevanja gljive. Njihovo se krhko tkivo na zraku uspijeva održati tek kratko vrijeme, a trusište je smrdljiva i sluzava masa ( gleba ) u kojoj nastaju i dozrijevaju spore. Ona bojom može biti nalik crnoj tinti ( velika polipovka ) ili je tamno zelenkasta ( obični i pasji stršak ). Iz glebe se šumom širi vrlo neugodni miris što privlači brojne muhe i razne kukce strvinare koji tu ljepljivu masu punu spora prenose dalje i tako omogućavaju razmnožavanje ovih gljiva.




Žuta lopatica. Najrijeđa u Hrvatskoj .

 

Velika polipovka .