Nakon, uspješnog izleta PD Ludbreg, na kojem je sudjelovalo 5 članova PD Ludbreg, došao sam do zaključka da je toj većini ipak draže kampiranje uz obalu Jadranskog mora i kupanje u njemu pri sparini i temperaturi zraka od 37 C  , nego penjanje i šetnja po vršnim djelovima i grebenima Velebita  . No na kraju, nakon 2 dana šetnje po Paklenici i gornjim dijelovima Velebita, uza sve lijepo, sam i ja poklekao osvježavajuće plavom morskom izazovu.
Kampiranje i logorovanje u prirodi i kampovima je jedna od aktivnosti koju propagira i popularizira PD Ludbreg, tako da mlađim članovima ovaj puta opraštamo .
Naime, nakon uspješnog postavljanja šatora na 5 m od mora i nadmorskoj visini 0,5 (ndm) u kampu Alan-Paklenica u gustoj borovoj šumici te i mirisa borovine kao i šumova koji proizvode valovi, morski ugođaj mlađim je članovima poremetio miran san.
Nakon što smo ujutro u 5.00 h iz kampa Paklenica kenuli prema Vaganskom vrhu i Skloništu Struge, te propješaćili turu od 4 h kao i zbog siline toplotnog udara neki članovi pohoda odustali su kod Borisovog doma, odnosnono doma Paklenica. Njihova odluka, pri pomisli na osvježavajuće plavetnilo Jadranskog mora i borovu šumicu izgledala mi je sasvim logična.
Nastavak puta morao sam proći sam. Mlađi članovi vratili su se natrag u kamp. Domar doma u Paklenici čudio se kako idem gore u vrijeme dok igraju Hrvatska - Australija. Pitao sam ga da li je već netko gore - no rekao je da nitko danas nije otišao i zaželio mi je jedino uz neke savjete, protiv Poskoka, sretan uspon. Nakon odmora od 1h, otprilike u 10.15 h krenuo sam prema Buljmi.
Putem sam sreo dvije mlađe gospođe u starom Velebitskom selu Ramići, 15 min ponad doma. Bile su u posjeti starijoj gospođi koja je tamo živjela. Popričali smo o Paklenici i o Anića kuku gdje se penju alpinisti iz cijelog svijeta. Nakon pića savjetovale su me oko smjera kretanja te sam krenuo dalje u divljinu.
Put vodi prastarim karavanskim putem koji je nekad bio glavna veza između primorja i zaleđa. Lijepo je položen, dobro markiran i užitak je za planinarenje. Negdje na pola puta pored mene je prošao mladić koji je govorio engleski te smo razmjenili nekoliko informacija o duljini puta i stanju na Strugama. Rekao mi je da imam još 2 sata uspona i da na Strugama trenutno nema nikoga. Penjući se sve više temperatura užarenog zraka kao i nabijena sparina u kotlini između Bezimenjače i sjevernijih stijena Krčeljuše, Rapavca, Buljme polako su se smanjivale iako je bilo još jako vruće. Na 800 m poćeo je piriti i lagani osvježavjući povjetarac.
Na prijevoju Buljmi bi sam za otprilike 2,5 h od susreta sa mladićem. Ove godine nije bilo snažne bure (koja nas je lani udarala tako velikom silinom da su neki u trenucima morali i puzati) , a povjetarac je bilo lagan južni i hladniji nego na 800 m tako da je nestalo i tropske vrućine. Pogled sa prijevoja Buljma (1400m) bio je fenomenalan. Na jednu stranu kanjon Paklenica, Stražbenica, more, obala i jadranski otoci, a na drugu stranu prelijepa dolina sva u žutom, plavom, zelenom i kojekakvim drugim bojama cvjetova koji su je ukrašavali. Vijugava i neravna dolina Struge proteže se u dužini od cca 1,5 km sve do šumice u kojoj se nalaze planinarsko sklonište naziva Struge.
Prešavši prijevoj i zakoračivši prema Strugama osjećao sam da se odvajam od civilizacije  te ulazim u pravu divljinu. Hm... , pošto unaokolo ko zna koliko nije bilo žive duše, bilo mi je i malo neugodno, pomalo strah ali i predivno. Pošto sam se na prijevoju zadržao duže vrijeme zbog snimanja mnoštva biljaka i prirode sunce se polako počelo približavati i horizontu.
Došavši do Struga osjetio sam potpunu žeđ pošto mi je vode ponestalo već na prijevoju. Žudio sam za vodom  . Grlo je bilo potpuno suho. Voda je bila tek na Marasovcu. Još 20 min hoda. Krenuo sam prema Marasovcu. Prvo kroz šumicu, a onda dolinu Marasovac, ukrašenu cvijećem, okolo, ponad široke i duboke udubine od cca 100m. Hodavši pomislio sam - što ako je izvor presušio, što o ukoliko nema vedrice ili konopa za potegnuti vodu . Nisam znao gdje ima još koji izvor, ako uopće ima. Hm crne slutnje  . Razvukao sam usta u široki osmjeh  kad sam došao do zdenca i vidio da je sve uredu. Popio sam mnogo osvježavajuće hladne vode, napunio plastične flaše od 50 lipa i krenuo natrag u sklonište Struge.
Večer na Strugama (1400m) bila je fantastična . Potpuni mir. A nama informatičarima i treba takvih trenutaka opuštanja. Nigdje nikoga i mogućnosti da se netko pojavi. Hm..pomislim, što ako dođe neki medvjed . Počelo se je i mračiti. Nato čujem nekakve udarce. Podmukle. Sve jače i jače. Medjvjed !!?? . No nije. Ipak kao štapovi planinara. Sve jače i jače. A onda ugledam vitkog visokog, sa bradicom, čovjeka, planinara kako mi se približava. Bio je to predsjednik PD Kamenjak iz Rijeke sa svojom suprugom. Obilazili su Paklenički planinarski put i nakon Vidakovog kuka i doma došli na Struge. Ipak neću biti sam. He he - bilo mi je ljepše  , a i upoznao sam kolegu forumaša sa planinarskog foruma.
Iduće jutro u 8h15 min krenuo sam prema Vaganskom. No nisam imao sreću. Snjeg se netom rastopio. Još ga je bilo naokolo. U šumi je nestala staza, a i nestale su markacije. Cca 1h do Vrha izgubio sam se te nisam pronašao markacije. Pošto je kraj prema Lici miniran i ima upozorenja o minama  ipak sam se odlučio vratiti. Vodio sam se onom - pametniji popušta . U Strugama sam zateko šaroliko veselo društvo  . Mlada gospođica iz V.Gorice čije ime nisam zapamtio, nabavila je drva iz šume te zakurila vatru u skloništu. Željka je pripremila toplu juhu i fini čaj od Velebitskog bilja. Rekla je da zna za PD Ludbreg. Naišao je i kolega iz Splita kojeg smo lani sreli u planinarskom domu Baške Oštarije te tada zajedno posjetili pogon gdje se proizvodi Velebitsko pivo. Družili smo se cca 2h i onda krenuli svatko na svoju stranu. Željka je sa suprugom krenula pogledati stazu prema Vaganskom, dvije gospođice prema Marasovcu sa vodićem, a ja sam krenuo prema AC kampu Paklenica jedva čekavši da se bacim u more.
Hm.... Dočeko sam to nakon ukupno 12 h hodanja taj dan po paklenoj vrućini " paklenice". I to u 22.00 h . Došavši sa 1600 ndm na 0,00 te nakon osvježenje u moru, hladno pivo, kamp i ugodna stolica, ispod borova, izgledali su mi poput raja .
Ekspedicija se nastavlja 15.08.2006. preko Velikog Rujna.....
Napisao Damir,
u pohodu učestvovali : Kornelija, Marko, Goran, Damir |
